Luka Petkovic
Godine 1930. u Massachusettsu i St. Louisu predloženi su zakoni o zabrani radija tijekom vožnje. Prema povjesničaru automobila, Michaelu Lammu, „protivnici automobilskih radija tvrdili su da su ometali vozače i izazivali nesreće, da je njihovo ugađanje odvraćalo vozačevu pozornost s ceste i da bi glazba mogla uspavati vozača”. Čak se i auto-klub New Yorka složio s tim. U anketi iz 1934. godine, 56 posto ispitanika smatralo je radio za auto „opasnom smetnjom”. Drugačije je tvrdilo Udruženje proizvođača radija koje je istaknulo da se radio-stanice mogu upotrijebiti za upozoravanje vozača na loše vremenske uvjete i loše uvjete na cestama, kao i za držanje njih budnima kad se uspavaju.
Samo da prije nastavka priče damo kratke crtice o povijesti radija… Prvi ga je uveo Chevrolet 1922. godine. Koštao je nevjerojatnih 200 dolara (danas 3.257 dolara!), a s antenom koja je pokrivala cijeli krov automobila, baterijama koje su jedva stajale ispod prednjeg sjedala i dva ogromna zvučnika pričvršćenima iza sjedala, bilo je to otprilike jednako zgodno kao i povesti živi orkestar u vožnju.
Do ranih 1930-ih, manje glomazni ugrađeni Motorola radio-prijemnici bili su standardne značajke u automobilima. Pri kraju desetljeća, korištenje tipki i unaprijed postavljene postavke pomogle su vozačima pri odabiru stanica bez skidanja pogleda s ceste. Do 1946. godine devet milijuna automobila imalo je radio. Zahvaljujući tranzistoru, i veličina i cijena su se jako smanjili, pa je do 1963. godine 50 milijuna automobila (preko 60 posto) bilo opremljeno radijima. Do tada se više od jedne trećine američkog radijskog slušanja odvijalo u automobilu.
Osam desetljeća kasnije, automobilski radio je samo još jedan dio automobilskog sustava. No, nekima se taj djelić i dalje ne sviđa. Godine 2002. NHTSA (Nacionalna uprava za sigurnost u cestovnom prometu) je “sviranje radija ili CD-om” okrivila 66 posto od 43.000 fatalnih sudara! Ipak, postoji velika razlika između slušanja radija i slanja poruka. Za prvo je potrebno jedno oko i djelić sekunde. Drugi zahtijeva oba oka i nekoliko sekundi ili više. Plus, puno više vaše pažnje.
To što mnogi od nas vjeruju da se mogu nositi sa slanjem poruka tijekom vožnje povezano je s mitom o „multi-taskingu”. Znanstvenici su pokazali da se mozak zapravo ne može usredotočiti na više zadataka istovremeno. Ono što može učiniti je prebacivanje s jednog na drugi zapanjujućom brzinom. No, i automobilske nesreće mogu se dogoditi jednako zapanjujućom brzinom. Osim toga, mnogi su čimbenici izvan naše kontrole, a među njima su i drugi vozači i pješaci koji također mogu biti ometeni bilo čime, od ispijanja kave do razgovora i slanja poruka. Odjednom smo u svijetu gospodina Magooa…
