Redakcija
Dvadeset i osmi dan siječnja 1896. godine zacijelo je počeo kao običan dan za policajca odgovornog za područje Paddock Wooda u Kentu, selu u grofoviji na jugoistoku Engleske udaljenom sat i pol vožnje (današnje vožnje) od Londona. Dok je gurao bicikl po tihim ulicama, vjerojatno mu nije bilo ništa više na umu osim da se pita je li danas dan kada će onoj lovokradici moći reći: “Uhvatio sam te, sinko”. Nije niti slutio da će sresti Hamiltona onog doba. Čovjeka po imenu – Walter Arnold.
Dok je uredno prolazio kroz selo, mir je iznenada i grubo narušen. Nije ni slutio da je ono što se događa događaj od nacionalnog i, u konačnici, međunarodnog značaja.
Prolazeći pokraj policajca pri “strašnoj” brzini od 13 kilometara na sat, vozač Walter Arnold ušao je u knjige rekorda. Ne samo da je očito prekršio ograničenje brzine, koje je iznosilo, tek toliko da se zna, tri kilometra na sat, već također, i što je još strašnije, nije imao čovjeka s crvenom zastavom ispred sebe kako je zakon zahtijevao. Naime, u Velikoj Britaniji je 1865. godine donesen zakon koji je nalagao da svi vozači moraju imati čovjeka koji će hodati 60 jardi (55 metara) ispred vozila te mahati crvenom zastavom kako ne bi došlo do nesreće. U svakom slučaju, čudno za današnja vremena.
Iznervirani policajac krenuo je u žestoku potjeru na svom biciklu zbog kršenja propisa gore spomenutog Waltera Arnolda, konačno sustigavši ovog „poremećenog“ cestovnog trkača nakon osam kilometara. Nakon što je uhvatio svog čovjeka, što je policajac trebao raditi u danima prije nego su izmišljene kazne za prekoračenje brzine? Nije teško (pomalo i šaljivo) zamisliti scenu između vozača i policajca koja je uslijedila.
– (duboki udah) Zar me niste čuli kako vičem na vas da stanete, gospodine? (kašalj) Moram vas zamoliti da me pratite. Sačekajte malo. (pokušavanje dolaska do zraka)
– Jeste li razmišljali o tome da nadređene tražite, možda, pomoć, policajče? Mogao bih im pružiti vrlo dobru ponudu za Benz vozila, najfinijeg njemačkog inženjeringa…
– Začepite! Uh, sada mi se vratio dah. Pišem vam upozorenje, gospodine.
Walter Arnold nije bio običan vozač. Bio je jedan od prvih trgovaca automobilima u zemlji i lokalni dobavljač za Benz vozila. Bio je daleko ispred vremena i ujedno je osnovao vlastitu automobilsku tvrtku koja je proizvodila motorne kočije „Arnold”. Mora se reći da naknadni publicitet oko njegovog prekršaja vjerojatno nije bio sasvim nepoželjan, a svakako je promijenio pogled na automobile.
London Daily News detaljno je u svakom tekstu naznačio četiri točke, poznate i kao „informacije”, po kojima se Walter Arnold suočio s optužbama na sudu u Tunbridge Wellsu, također u Kentu (dosta bliže Londonu). Arnoldovo vozilo nekoliko je puta opisano u novinskom sudskom izvješću kao „kočija bez konja”, a slučaj je očito pokrenuo neke zanimljive filozofske, ali i pravne točke za porotu.
Prva točka, koja sada glasi čudno, bila je za korištenje „lokomotive bez konja”, a sljedeća zbog manje od tri osobe „zadužene za isto”, što ukazuje na trajni utjecaj konjske vuče i parne lokomotive kada je došlo do donošenja zakona o novim vozilima. Slijedila je naknada za prekoračenje brzine, za vožnju brzinom većom od tri kilometra na sat, i na kraju, naknada za to što na vozilu nije bilo njegovog imena i adrese.
U obrani, Arnoldov odvjetnik izjavio je da postojeći akti o lokomotivi nisu predvidjeli ovu vrstu vozila, navodeći imena nekoliko elitnih korisnika, Sira Davida Salmonsa i Hon. Evelyna Ellisa, koji nikada nisu imali problema iako su kršili zakon. Time su pokušali dokazati kako za neke vrijedi zakon, a za neke ne.
Gospodin Cripps je, braneći se, rekao da bi, ako bi porota smatrala da je vozilo lokomotiva, vjerojatno bi zakonski bila propisana u okviru postojećih zakona, stoga bi se trebala naplatiti nominalna kaznu. Naposljetku, g. Arnold je kažnjen s pet šilinga po prvoj točki „korištenja kočije bez konja “, plus troškove od dvije funte. Po svakoj drugoj točki, trebao je platiti jedan šiling kazne i devet šilinga troškova. Tada ga je njegov prekršaj prebrze vožnje zapravo koštao, ako ćemo preračunati u današnju novčanu vrijednost, jedan šiling. Sve u svemu, publicitet koji je stvorio možda ga je isplatio.
Ovaj slučaj utjecao je na izmjene zakona ubrzo nakon toga. Čovjek s crvenom zastavom više nije bio potreban, što je vjerojatno dovelo do toga da se zaposlenici burze rada pitaju što učiniti s vještinom koja očito više nije bila toliko željena. Strašnim strojevima više nije bilo potrebno najmanje tri osobe da ih kontroliraju.
Postoji više od jednoga poznatoga književnoga lika o gospodinu Arnoldu, čija se ljubav prema prebrzoj vožnji čini jednaka onoj gospodina Toada Kennetha Grahamea u „The Wind in the Willows“.
– Sjajan, uzbudljiv prizor!, promrmlja Toad.
– Poezija pokreta! Pravi način putovanja! Jedini način putovanja! Ovdje danas, sutra, sljedećeg tjedna! Sela su preskakala, mjesta i gradovi su skakali – uvijek drugačiji horizont. O, blaženstvo! O Bože!
Međutim, za razliku od Toada, koji je završio u „najudaljenijoj tamnici najbolje čuvane tvrđave najčvršćeg dvorca u cijeloj dužini i širini Vesele Engleske”, Arnoldova je kazna produžena za „grubu drskost prema ruralnoj policiji”, no brzo je pobjegao u slavnu zoru novog dana. Ograničenje brzine sada je poraslo na „nevjerojatnih“ 23 kilometra na sat, a vozači diljem zemlje, uključujući Waltera Arnolda u njegovom Arnold Benzu, slavili su famozni „Emancipation Run“ (zakon donesen 1896. koji je dopuštao povećanje brzine) od Londona do Brightona.
Arnoldovo lijepo malo vozilo zauzelo je središnje mjesto na Hampton Court Concours of Elegance (izložba rijetkih automobila) 2017. godine. Jasno pokazujući porijeklo konjskih vozila u svom dizajnu, sa svjetiljkama za kočije s obje strane i klupom u stilu pravog kočijaša, važan je dio naše prošlosti, govoreći nam toliko o jednom od najznačajnijih prijelaznih razdoblja ljudske povijesti. Ili u najmanju ruku – automobilske povijesti. Da, ipak, ne pretjerujemo…
