Luka Petkovic
Sredinom srpnja 1899. nekoliko talijanskih aristokrata osnovalo je “Società Anonima Fabbrica di Automobili – Torino – F.I.A.T” što u prijevodu na hrvatski jezik znači “Anonimno društvo tvornice automobila – Torino”. Giovanni Agnelli bio je jedan od suvlasnika tvrtke, izabran je za operativnog tajnika, ali je kasnije postao najutjecajnija osoba u tvrtki Fiat s najvećim dioničkim vlasništvom. Sljedećih godina, zahvaljujući Giovanniju Agnelliju, F.I.A.T je postala profitabilna i uvrštena je na burzu.
Godine 1906., F.I.A.T nastavlja s akvizicijom drugih talijanskih industrijskih tvrtki što je omogućilo stvaranje nove tvrtke pod nazivom FIAT, bez ikakve točke. U novoj tvrtki, Giovanni Agnelli mogao je imati veći udio nego u prethodnoj, te dobiti dominantnu poziciju unutar tvrtke.
Povijest i pozadina Fiata
Fiatov dizajn i industrijske mogućnosti bile su koncentrirane na proizvodnju motora u početnom razdoblju. Polazeći od ove snage, tvrtka je započela prvi pokušaj diversifikacije svojih aktivnosti. Čineći to, Giovanni Agnelli je mogao slijediti svoju strategiju, proširiti proizvodnju, diverzificirati poslovanje i implementirati novu organizacijsku strukturu. Proizvodnja se sada temeljila na američkoj proizvodnoj traci koju je otkrio putujući SAD-om, što je tvornici omogućilo proizvodnju većeg broja vozila na temelju primjene teorija Henryja Forda.
Percepcija kvalitete novih automobila proizvedenih u tvornicama mjerila se nacionalnim i međunarodnim utrkama. Pouzdanost automobila u natjecanjima bila je važna za povećanje tržišnog udjela i potencijalnih kupaca. Sudjelujući na auto utrkama ljudi su vidjeli pobjede Fiata i osobine automobila, pouzdanog i brzog. Inozemno tržište se povećavalo kao i talijansko, pa je tvrtka započela s izvozom svojih automobila u inozemstvo, ali broj proizvedenih automobila nije bio dovoljan da pokrije međunarodnu potražnju.
U godinama neposredno prije rata, Fiat je započeo proizvodnju u tvornici Lingotto, inovativnoj tvornici izgrađenoj u Torinu koja je u to vrijeme bila najveća tvornica u Europi. Nova tvornica izgrađena je s ciljem povećanja proizvodnje automobila i smanjenja troškova proizvodnje kako bi se ponudila jeftinija vozila za srednju klasu. Nakon Prvog svjetskog rata, Fiat se morao suočiti s problemom prelaska s ratne opreme na civilnu proizvodnju. Konverzija proizvodnje nije bila jedini problem s kojim se tvrtka morala nositi, dapače, talijanska se tvrtka morala suočiti s čestim štrajkovima radnika zbog njihove želje na smanjenje radnog vremena i povećanje plaća.
Fiat se već smatrao jednom od najutjecajnijih tvrtki u industrijskom sektoru i jednom od rijetkih u talijanskoj automobilskoj industriji koja ima ogroman kapacitet proizvodnje automobila budući da je neke od drugih tvrtki Fiat kupio ili su odbacili proizvodnju, dok su samo dvije tvrtke uspjele preživjeti jaku konkurenciju koju je nametnuo Fiat, a to su Alfa Romeo i Lancia.
Fašističko razdoblje, stanje nakon Drugog svjetskog rata i Marshallov plan
Godine 1923., Giovanni Agnelli izabran je za senatora Kraljevine Italije kao priznanje za njegov uspjeh i njegovo pionirstvo. Tijekom fašističkog razdoblja, Fiat je nastavio svoj eksponencijalni rast, iako je patio od krize 1929. godine, talijanska tvrtka se uz pomoć Mussolinija uspjela izboriti s krizom i poboljšati kvalitetu i količinu proizvodnje. Mussolini je uveo carine za vozila uvezena iz drugih zemalja što je pomoglo unutarnjoj proizvodnji, a smanjio je i uvoz stranih automobila, posebice onih koje je proizvodila Fordova industrija u SAD-u, no rješenje nije bilo primjereno za rješavanje situacije tvrtke. Zapravo, vrijednost dionica tvrtke pala je gotovo 70%.
U tom razdoblju Mussolini je pripremao rat u Etiopiji, a Fiat je bio jedna od tvornica koja je morala proizvoditi ratnu opremu i to je tvrtci omogućilo da zadrži zaposlene i održi visoku proizvodnju. Proizvodnja ratne opreme bila je u savršenom roku, stagnacija potražnje na automobilskom tržištu bila je duboka, što je omogućilo Fiatu da uključi više resursa u pripremu opreme za rat. Tvrtka je dobila povećanje prihoda, čime je dobila i nova sredstva za investiranje. To je bila polazna točka za novi projekt, proširenje proizvodnje izgradnjom nove tvornice.
Štete na infrastrukturi bile su znatne, bombardiranja u Torinu bila su višestruka i usmjerena direktno na pogone, uništavajući mjesta gdje su fašisti mogli nabaviti nova vozila. Tijekom rata Fiat je snažno smanjio proizvodnju civilnih vozila zbog povećanja proizvodnje kamiona, aviona, brodskih motora i tenkova.
Važna promjena u poslijeratnom razdoblju nije bila samo u proizvodnji, od ratne ka civilnoj, nego i u upravljanju. Giovanni Agnelli umro je 1945., a potpredsjednik je preuzeo njegovo mjesto, Vittorio Valletta. Valletta se morao suočiti s prekomjernim zapošljavanjem i nabavom sirovina koje su bile problematične zbog problema u talijanskom prometnom sustavu koji se u to vrijeme nije mogao koristiti.
Temeljna ekonomska i monetarna pomoć došla je izravno iz američke strategije obnove europske industrijske sile. zahvaljujući Marshallovu planu, talijansko gospodarstvo i Fiat dobili su sredstva za ponovno pokretanje proizvodnje i izvoza.
Talijansko gospodarsko čudo i era Giannija Agnellija
Italija doživljava razdoblje gospodarskog procvata, a automobilska industrija jedan je od glavnih pokretača intenzivnog rasta – jedan automobil na svakih 96 stanovnika 1949. postaje jedan na svakih 28 stanovnika 1958. i jedan na svakih 11 stanovnika 1963. godine. Broj prodanih automobila, budući da se u to vrijeme još uvijek smatrao luksuznom robom, rastao je što znači da je gospodarstvo raslo i uvjeti života su se poboljšavali.
Relevantna je činjenica da je između 1951. i 1963. rast BDP-a talijanskog gospodarstva prosječno iznosio 5,9% godišnje (dostigavši vrhunac od 8,3% 1961.). Ovo razdoblje, koje je trajala gotovo 15 godina, stručnjaci su nazvali “talijanskim gospodarskim čudom”. Razdoblje je obilježeno povećanjem broja vozila koje je Fiat proizveo godišnje, koji je 1955. godine dosegao više od 230.000 komada. Tvrtka je tih godina lansirala „Novi 500“, koji je već bio uspjeh, a suđeno mu je da bude ikona u pogledu dizajna i upotrebljivosti. Godine 1966., Gianni Agnelli, unuk osnivača, postao je predsjednik.
Gianni Agnelli, nakon godina međunarodnih odnosa, posebice sa SAD-om, postao je predsjednik svoje obiteljske tvrtke tek 1966. godine kada je Vittorio Valletta dao ostavku na svoju poziciju preporučivši Giannija Agnellija kao svog nasljednika. Fiat je došao u njegove ruke tek nakon najboljeg razdoblja u povijesti tvrtke.
Kraj 60-ih karakteriziraju brojni radnički štrajkovi, posebice zaposlenici koji su imali samo operativnu funkciju upravljanja proizvodnim sustavima. Zahtjevi su se odnosili na bolje uvjete rada, jer je rad bio težak po vrsti posla i radnom vremenu, a tražili su i bolju plaću, koja je godinama stagnirala. Socijalni nemiri i dugo razdoblje prosvjeda utjecali su na proizvodnju i profitabilnost tvrtke jer su radnici zaustavljali proizvodnju na mnogo sati, a ponekad i na dane.
Iako to razdoblje nije bilo najbolje u povijesti firme, tvrtka je nastavila slijediti svoj cilj rasta i širenja, da bi Fiat 1969. godine preuzeo Lanciju s ciljem spašavanja uspješne talijanske marke, poznate po eleganciji i visokim tehnologijama.
Godine 1969., Fiat je potpisao i ugovor s Enzom Ferrarijem, kojim je osnivač Scuderije Ferrari nastavio s automobilskim natjecanjima, a Fiat je započeo proizvodnju vozila slavne marke iz Maranella. Marka Ferrari bila je poznata diljem svijeta po luksuzu i performansama automobila. Marka je bila dobro etablirana i posjedovanje Ferrarija predstavljalo je san za sve obožavatelje. No, financije tvrtke nisu bile dugoročno održive i Enzo Ferrari je proizvodnju morao prepustiti Fiatu.
Godine 1974., u Fiatu je zaposlen novi predsjednik uprave, Cesare Romiti, koji je počeo raditi u Fiatu, a njegova glavna zadaća bila je poboljšati situaciju u kojoj je Fiat poslovao i riješiti sve probleme s kojima se tvrtka suočavala.
Došlo je vrijeme za promjenu organizacije FIAT-a koju je činilo 100 direktora koji su pomagali izvršnom direktoru u njegovim dužnostima i odlukama. Romiti je predložio novu strukturu temeljenu na holdingu koji upravlja i posjeduje ostale holdinge podijeljene prema vrsti proizvodnje, a najvažniji su bili: automobili, industrijska vozila, poljoprivredni traktori, građevinska vozila, alatni strojevi, komponente, sektor željeza i čelika, željeznički sektor. Svim tim takozvanim pod-holdinzima upravljalo se neovisno s vlastitim proračunom i ulaganjima, dok je glavni holding, Fiat Spa, imao nekoliko problema poput određivanja proračuna, provjere rezultata i rješavanja sporova unutar tvrtke.
Usvojenom strategijom i rješenjem pronađenim sa sindikatima, Romiti je poboljšao svoj položaj i sagledavanje svog rada unutar tvrtke. Uz legitimaciju Romitija, Agnelli je mogao više vremena posvetiti svojim hobijima i putovanjima. Bio je poznat kao nogometni stručnjak, vlasnik je nogometnog kluba Juventus, jednog od najvažnijih nogometnih klubova u Italiji. Zanimale su ga i automobilske utrke, putujući s momčadi Ferrari tijekom sezone Formule 1 koja je postala dio holdinga Fiat.
Agnelli je odlučio kupiti jednu od najvažnijih novina u zemlji, “La Stampu”, što je bio dio njegove strategije da ima pozitivnu percepciju o sebi i o tvrtci među talijanskim građanima. Gianni Agnelli je izabran za doživotnog senatora od strane predsjednika Italije 1991. godine, zbog njegovog uspjeha i pomoći koju su on i njegova obitelj pružili državi.
Vraćajući se na djelatnost holdinga, “Fiat Uno” i “Fiat Panda” lansirani su 80-ih godina prošlog stoljeća postavši jedni od najprodavanijih automobila u povijesti Fiata i jedni od najuspješnijih subkompaktnih automobila u Europi.
Strategija Fiata je od početka bila jasna – tvrtka je željela biti lider na talijanskom tržištu, a kako bi ostvarili svoj cilj, Fiat je odlučio kupiti Alfa Romeo, posljednju automobilsku industriju koja nije bila dio Fiatovog portfelja. Alfa Romeo, prethodno u vlasništvu državne tvrtke zbog financijskih poteškoća, proizvodio je automobile srednje veličine koji su bili izvrsni u performansama, ali se nikad nisu prodavali dovoljno dobro da bi bili održivi na tržištu.
Kupnjom dionica Alfa Romea 1986. i kontrolom nad njim, Fiat je započeo svoj monopol nad talijanskim tržištem jer je sva automobilska industrija bila u vlasništvu obitelji Agnelli.
Kriza 90-ih
U 90-ima, Fiat je doživio snažnu krizu i tvrtka je bila jako blizu bankrota. Kriza se produžila na prve godine novog tisućljeća, ali uzroci su bili u velikoj pogrešci u strategijama koje su poduzete prethodnih godina. Ipak, druge su automobilske tvrtke pretrpjele krizu 90-ih, ali su mogle brzo reagirati na novonastalu situaciju i novu konkurenciju.
Volkswagen je bio u istoj situaciji kao i Fiat, ali je njemačka tvrtka uspjela riješiti interne probleme i poboljšati svoj tržišni udio i prepoznatljivost svoje marke u automobilskoj industriji.
Glavni cilj Fiata i njegovog predsjednika Uprave bio je diverzificirati financijski rizik koji bi tvrtka mogla preuzeti u slučaju duboke krize na automobilskom tržištu, koje uprava Fiat Spaa ne smatra dovoljno stabilnim ni profitabilnim u budućnosti. Stoga je Romiti odlučio ne samo diversificirati rizik, stjecanjem dionica tvrtki u različitim proizvodnim sektorima, već i outsourcati najvažniji dio proizvodnje automobila, uključujući outsourcing dizajna novih vozila.
Ova strategija je viđena kao nedostatak kvalitete automobila, jer su automobile Fiat uvijek dizajnirali u Italiji od strane talijanskih inženjera i prikazali ih kao “made in Italy”. Time je brend izgubio kredibilitet i imidž koji je izgradio prethodnih godina. Kupci marku percipiraju kao nedovoljno pouzdanu što je ključno za prodaju automobila.
Fiat se morao suočiti i sa sve većim troškovima proizvodnje i viškom radne snage, pa je uprava smanjila ili zamijenila dio zaposlenika zapošljavanjem radnika uz državne subvencije. Druga dva uzroka krize bile su promjene u tržišnoj utakmici i u karakteristikama automobila.
Glavna promjena u tržišnom natjecanju nastala je zbog proširenja granica između članica Europske ekonomske zajednice (EEZ) što je omogućilo slobodan uvoz i izvoz robe između pridruženih država, što je značilo da su sve tvrtke sa sjedištem u jednoj od ovih zemalja koje sudjeluju u EEZ sporazumu mogle izvoziti svoju robu u sve druge zemlje bez ikakvih pristojbi ili carina.
Novo tržišno pravilo nije bilo od koristi za Fiat jer se njegovo poslovanje uglavnom temeljilo na talijanskom tržištu, a novim sporazumom njemačke i francuske tvrtke mogle su dobiti dio tržišnog udjela u automobilskoj industriji i u Italiji. Slobodno tržište unutar članica EEZ-a povećalo je konkurenciju na automobilskom tržištu smanjivši broj kupaca Fiat Spa i broj prodanih vozila.
Što se tiče promjena u karakteristikama automobila, Fiat je odlučio da nisu potrebna velika ulaganja iako su ih druge automobilske tvrtke mijenjale, posebno u pogledu inovacija u sektoru kao što je korištenje elektronike automobila i “ECU” (elektronska kontrolna jedinica). To je percipirano kao nedostatak kvalitete automobila i stagnacija njegove kompozicije.
Da sumiramo sve uzroke krize Fiat Spa u 90-ima. Tvrtka se morala suočiti s idućim problemima:
- Sklonost menadžmenta diverzifikaciji umjesto povećanja ulaganja u automobilsku industriju, inovacije i istraživanje i razvoj. Simptom je nemogućnost predviđanja.
- Sveukupna kriza unutar zemlje zbog visokog javnog duga i aktivnosti koje je država poduzela kako bi ispunila uvjete navedene u Ugovoru iz Maastrichta.
- Odluka o povjeravanju vanjskih izvođača dizajna, a ponekad i proizvodnje vozila, bez brige o kvaliteti automobila.
- Promjene u sastavu tržišta i njegovih pravila, kroz ulazak novih tvrtki na talijansko tržište koje su prethodno bile obeshrabrene preprekama za ulazak koje su postojale prije sporazuma s EU.
Svi ti uzroci smanjili su vrijednost i percepciju marke Fiat, jer se smatralo da nije u skladu s konkurencijom, proizvodeći automobile koji nisu bili dovoljno pouzdani da bi se natjecali na europskom tržištu.
Godine 1998., Cesare Romiti podnio je ostavku, a na njegovo mjesto došao je Paolo Fresco.
Ugovor Fiat-GM
Glavni cilj novog direktora riješio je predsjednik. Morao je sklopiti ugovor o prodaji dijela ili cijele tvrtke zbog enormnog duga koji je Fiat uvukao u vrijeme krize. Agnelli je morao nevoljko donijeti ovu odluku, posebno zbog spremnosti osnivača, njegovog djeda, koji je trebao održavati tvrtku uvijek unutar svoje obiteljske imovine. U ožujku 2000., Paolo Fresco je potpisao savez s General Motorsom (GM), koji se sastojao od dva temeljna dijela: razmjene dionica i izgradnje zajedničkog ulaganja.
S financijske strane, GM je kupio 20% udjela u Fiat Autu, dok je Fiat SpA u zamjenu dobio 5,1% dionica GM-a (iako neće biti razmjene predstavnika uprave). Grupa Fiat postala je drugi najveći dioničar GM-a (većina dionica je u rukama američkog investicijskog fonda) i njegov vodeći industrijski partner. Financijski ugovor također predviđa mogućnost, ali ne i obvezu, da Fiat SpA – ne prije tri i pol godine, a ne kasnije od devet godina od potpisivanja ugovora – ponudi preostalih 80% svojih dionica GM-u, koje će imati prvu opciju da ih kupe.
Proizvodno-industrijski savez bio je u obliku dvaju zajedničkih pothvata (u vlasništvu 50% Fiata i 50% GM-a) – prvi je obavljao aktivnosti nabave, dok je drugi proizvodio motore i opremu za prijenosnike. Rezanje troškova bila je glavna politika u proizvodnji. Savez između dviju tvrtki prvi je pokušaj da se postane međunarodno priznata tvrtka kakva je Fiat Spa oduvijek želio biti, ali nikada nije uspio ostvariti svoj san. Alijansa je potpisana zbog financijskih problema u kojima se nalazio Fiat, a početkom novog tisućljeća kao najbolje rješenje činio se ugovor s najvećim proizvođačem automobila na svijetu.
Sergio Marchionne
Godine 2003., Gianni Agnelli je umro i njegov brat Umberto preuzeo je njegovu poziciju predsjednika. Nakon niza tri izvršna direktora, Sergio Marchionne je zaposlen u svibnju 2004. godine. Već je bio dio Upravnog odbora Fiat Grupe od 2003., ali još uvijek nije bio prepoznat kao figura ili vođa s dovoljno iskustva potrebnog za poboljšanje kritične situacije velike talijanske proizvodne tvrtke. Marchionne je veliko iskustvo imao u inozemstvu, radio je u Kanadi te u Švicarskoj, vodeći multinacionalnu tvrtku koja pruža inspekcijske usluge.
Marchionne je započeo svoj posao okončanjem ugovora s GM-om u skladu sa svojom strategijom rješavanja situacije s vlastitim snagama Fiata. Marchionne je povukao savez koji je potpisao Paolo Fresco, riješivši ga isplatom od strane GM-a od oko dvije milijarde dolara i okončanjem zajedničkog ulaganja.
Jedan od glavnih uspješnih rezultata tijekom njegove uprave bilo je ponovno pokretanje proizvodnje modela “500” 2007., koji je bio ikona proteklih godina, ali je rezultirao stvarnom pomoći u jačanju imovine i potpori cijeloj tvrtki tijekom recesije. Fiat 500 predstavlja imidž i brend Fiat u posljednjim desetljećima, kao simbol ljepote, mode i niske potrošnje. To je ujedno bio i prvi pokušaj ulaska na američko tržište nakon nekoliko godina bez ikakvog izvoza u tu zemlju.
Fiat 500
Godine 2009., Marchionne je uz podršku obitelji Agnelli odlučio američkoj vladi ponuditi sporazum o spašavanju grupe Chrysler nakon što su vlasti ispunile Poglavlje 11. Predsjednik Obama pristao je na savez, počevši najprije s udjelom Fiata u udjelima Chryslera koji se može povećati postizanjem određenih ciljeva.
Na novu godinu 2014., Fiat je potpisao ugovor s VEBA-om i kupio preostale dionice Chryslera. Nakon postupnog povećanja udjela, Fiat je 2014. preuzeo cjelinu Chryslera, a u listopadu iste godine osnovana je nova tvrtka, formalno nazvana FCA N.V., jer joj je sjedište u Nizozemskoj.
Marke FCA
Ugovorom potpisanim 2009., Fiat je stekao dio automobilske tvrtke Chrysler, postavši jedna od najvećih automobilskih kompanija na svijetu, sa 16 različitih marki i različitim vozilima koji omogućuju novoj tvrtki FCA N.V da nudi širok raspon automobila prema potrebama svakog tržišta i svakog kupca. Talijanski odjel FCA, ranije poznat kao Fiat Grupa ili Fiat Automobiles, ima sjedište u Torinu. Među markama u vlasništvu odjela, marka Fiat ostaje najvažnija po broju prodanih vozila i po broju zaposlenika u pogonima.
Portfelj brendova FCA Italija čine FIAT, Alfa Romeo, Lancia, Abarth, FIAT Professional i Maserati za proizvodnju vozila. Štoviše, uključuje i manje poznate brendove koji su vezani uz proizvodnju komponenti: Teksid, Comau i Magneti Marelli.
Osnivač američkog odjela je tvrtka Chrysler koja predstavlja i njenu glavnu marku zbog uspjeha koje je postigla u prošlosti i zbog toga što je postala jedna od velike trojke Detroita, iako nije najreprezentativnija marka po broju prodanih automobila. Portfelj brendova čine: Jeep, Dodge, RAM, Chrysler i SRT. Također uključuje Mopar koji proizvodi dijelove i komponente za sve automobilske tvornice.
FCA je svoju strategiju iskazala poslovnim planom za 2014. te je odobrila sve aktivnosti kako bi dosegla cilj od sedam milijuna prodanih automobila godišnje prije 2018. godine. Iako su stručnjaci bili skeptični, predsjednik Uprave FCA-e smatrao je da je to realan cilj koji tvrtka može postići bez ikakvih problema i s obzirom na veliki porast na europskom tržištu.
FCA se potom spojio s francuskim proizvođačem PSA Grupom 2019. godine, a novi konglomerat dobio je ime Stellantis 2020. godine.
3 zanimljive činjenice o Fiatu i njegovim automobilima
1. Fiat je cijelu svoju povijest u vlasništvu iste obitelji
Fiat je izvorno osnovala davne 1899. godine grupa investitora predvođenih Giovannijem Agnellijem. Tijekom svoje bogate povijesti, tvrtka je ostala pod kontrolom obitelji Agnelli. Grupa Fiat i obitelj Agnelli uspjeli su steći kontrolu nad mnogim talijanskim proizvođačima automobila tijekom tog vremena, uključujući Alfa Romeo, Ferrari, Lanciju i Maserati.
2. Imali su svoje sovjetske imitatore
Imitacija je doista najiskreniji oblik laskanja i jasno je da je talijanski stil bio nešto što su sovjetski dizajneri automobila tog vremena željeli oponašati. Doista, nepažnjom je lako zamijeniti opći stil sovjetskog ZAZ 965 s Fiatovim Cinquecentom. ZAZ, međutim, nije dijelio dijelove s modelom 500 i rijetko mu je konkurirao na tržištu.
3. Neki primjerci Fiata 500 imaju takozvana “samoubilačka vrata”
Mnogi rani Fiat 500 imaju samoubilačka vrata. Ova vrata imaju šarke na stražnjoj strani, a njihovo nesretno ime potječe od činjenice da se smatraju opasnijima. Ona su 1965. godine zamijenjena konvencionalnim vratima.
