Pretraži
VIDEO : Zabavljali smo se kao nikada do sada. Ekipa je tvrdila da Dacia Duster 1.5 dCi 4WD nema što tražiti na motocross stazi. E pa dokazali smo suprotno

VIDEO : Zabavljali smo se kao nikada do sada. Ekipa je tvrdila da Dacia Duster 1.5 dCi 4WD nema što tražiti na motocross stazi. E pa dokazali smo suprotno

Objavljeno: 12/01/2019 / Autor: Vozim HR / Foto: Vozim.HR

Test Dacia Duster 1.5 dCi 4WD :  Sjećate se prve Dacie Duster ? Srednje simpatična karoserija, pouzdana mehanika i jeftina plastika pri prihvatljivoj cijeni. To je ukratko bilo to. Tržište je progutalo/kupilo ponuđeni model, prodajni rezultati su preskočili psihološku granicu od milijun prodanih primjeraka i DUSTER se je upisao u kategoriju “milijunaša“. Ljudi su ih s podsmjehom na početku gledali ali tko god je probao, nije ostao razočaran.

Činjenica da ih je Italija prepuna te da ne postoji austrijsko skijalište na kojima ih nećete naći dovoljno govori o pouzdanosti uz prihvatljivu cijenu.

Osobno me je na prvim Dusterima najviše „živcirala“ suludo prekratka „traktorska“ prva brzina, vozačko sjedalo koje se znalo rasklimati već nakon 20.000 km (imali su jako nespretan mehanizam za podešavanje sjedala po visini) te jeftina plastika koja je znala ozbiljno škripati.

S druge strane, vozna svojstva su joj bila odlična. Vječito sam upadao u rasprave kako je Duster jednako dobar kao prijašnja Lada Niva (uskoro ćemo vam to i dokazati), da ima serijski zadovoljavajuću udaljenost od tla te da uz ugradnju malo boljeg schuss pleha i kvalitetnijih terenskih guma postaje praktički nezaustavljiva.



Novi model (2018) je logičan nastavak usavršavanja prethodnog modela u smislu ne mijenjaj što je dobro (agregat, mjenjač, podvozje), malo šminke (redizajn) izvana i koliko je moguće (financije) unutrašnjost učiniti ugodnom za vozača i putnike.

Izvana se to sada svelo na simpatičan dizajn, veću masku (od prethodnika), poklopac motora koji “vuče“ na  Nissan Qashqai, farovi sa led dodatcima, vizulana proširenja blatobrana (meni osobno je to fora dok se nekima u redakciji baš i ne sviđaju), straga nova štop svjetla……, taman koliko treba da izgleda novo.



Unutrašnjost je s druge strane doživjela ozbiljan skok na bolje

Puno kvalitetnija zvučna izolacija, udobna sjedala sa bočnom potporom (koja se više ne klimaju), naslon za ruku (za vozača), upravljač podesiv po visini i dužini, automatska klima, „modernija“ centralna konzola, tipke za spuštanje/dizanje bočnih prozora u vratima, nadzor mrtvog kuta, kamere koje snimaju sva događanja ispred i straga, pomoć pri kočenju niz brijeg, park-senzori….

Novi Duster je pošteno “napucan“ s opremom i doista ništa ne fali. Da, prva je i dalje kratka ali o tome malo kasnije…

Kako je DUSTER završio u šumi i na moto-cross stazi (kratki uvod)

Srcedrapateljska priča ide nekako ovako : Dok smo bili mlađi, vozili smo moto-cross i enduro utrke. Kako je vrijeme prolazilo, bili smo sve teži i sporiji, sve smo češće padali, a ozljede i lomovi od padova su nam padali sve teže, psihički i fizički.

Da bismo ipak na neki način ostali “u igri“ prešli smo na QUAD-ove pa smo opet „postali extremni“, nismo ostarili. Nakon nekoliko godina, obzirom na godinu proizvodnje, više nismo niti na QUAD-ovima mogli glumiti frajere pa smo odustali a ekipa se raspala, tek se povremeno prisjetimo kako smo “nekada“ mogli ono što si današnji klinci ne mogu niti zamisliti.

Neki od nas (bivših) su se totalno predali, nekih više nema, a neki su se “prebacili“ na ribolov i lovačke priče o tome kako smo prije čuda radili i ov današnji klinci nam nisu ni do koljena…bla bla bla

Ovi koji “briju“ na ribolov su se opustili u smislu (mir, tišina bez nervoze, ako zagrize dobro, ako ne, špek i luk, opet si u prirodi, zen kombinacija). Drugi dio ekipe koji se ne može pomiriti s godinama su svoja vozila pretvorili u off-road “babaroge“.



Definicija „babaroge“ (za one koji ne znaju)

To je nešto ružno, strašno, opasno i živi tamo gdje se ne smije ići). Takva vozila su u neprekidnoj potrazi za terenima kojima je nemoguće prići i koje je nemoguće proći bez vozila preuređenog za off-road (“babaroga“), koje je u glavnom spartanski neudobno te izgleda ružno, smrdljivo, zastrašujuće i opasno je za rukovanje (za “neznalice“).

U načelu se sastoji od neke prepoznatljive karoserije koja se stavlja na dorađena podvozja, mehaničke špere, posebne prijenosne omjere itd…

Povod za prvi off-road challenge je bila moja izjava na jutarnjoj kavi da ću sa DUSTEROM kojega smo u to vrijeme imali na testu proći sve terene koje sa svojim off-road babarogama mogu proći moji u tom trenutku prisutni prijatelji, vlasnici istih.

Tišina u kafiću nakon moje izjave je bila znak da je rukavica nepovratno bačena i da ta izjava neće proći bez posljedica.

Nakon nekoliko sekundi neugodne tišine kreće žamor i izjave tipa nema teorije ili to bih volio vidjeti, gdje “to“ može proći na ljetnim gumama, to je samo šminka za papke i sl…

Nakon neugodnog zatišja i provale svakojakih “znanstvenih“ i polu “znanstvenih“ teorija, pao je dogovor za vikend. Moto-cross staza u kombinaciji sa šumom su off-road elementi i argumenti kojima će mi moji dragi prijatelji “otvoriti oči“ i nježno ukazati da sam se malo zaigrao. Čitaj, pokazati će „papku“ gdje mu je mjesto

Došla je i ta subota u jutro. Spremam peciva, croasane (jbg ostarilo se), sendviće i pacano meso za kasniji roštilj te nakrcan foto opremom krećem prema motocross stazi. Doista nisam siguran u današnji ishod ali sam „nabrijan“ do bola. Opet je akcija, godine se suludo vraćaju unatrag i život je lijepši nego ikad…stvarno, ne zezam.

Staza u zbilji izgleda nekako veća nego je se sjećam, nisam zabrinut ali sam sada već poprilično siguran da ću platiti sve ovo napacano meso za roštilj jer gubitnik naravno plaća sve. Otvaram termosicu i povlačim dugačak gutljaj Kraš expressa (ne pijem kavu, nikada ju nisam pio i muka mi je od nje…kakao s druge strane obožavam), oblačim čizme (nekako osjećam da će ovdje biti dosta tabanja i guranja).

Ja spreman…ostatak ekipe dolazi.



Prvi put na moto-cross stazi u osobnom automobilu. Ajmo Dusteeerrrr

Na stazi s motociklom je relativno jednostavno. Kad počneš gubiti kontrolu (padaš, letiš), pokušavaš ublažiti pad koliko je to u datom trenutku moguće te se toplo nadaš da će te oprema djelomično zaštiti od udarca o tlo.

Nakon toga (u slučaju da nisi prilikom pada ozbiljno “strgan“) se pun adrenalina dižeš, pokušavaš upaliti motor i nastavljaš dalje. „Same gas“ rekli bi moji poznanici iz Zagorja.

Kako bi izgledalo kotrljanje (krov-kotači) u osobnom automobilu (bez roll-bara) na moto-cross stazi, ne želim niti zamisliti, nadam se da neću ni morati.

Uključujem pogon na sve kotače, uključujem blokadu diferencijala, ubacujem u „traktorsku“ prvu (ekipa mi kroz prozor dobacuje da se bezveze ne sramotim), prijateljski im pokazujem emotivni znak sastavljen od stisnute šake i jednog prsta ispruženog u zrak te krećem.

 

Tko nije bio sa osobnim automobilom na moto-cross stazi ne zna o čemu pišem.

Nakon prve prebacujem odmah u drugu, vjerujem da do treće nikada neću ni stići. Iako ne idem brzo, sve se trese i Dacia poprilično poskakuje (ali plastika ne škripi…opaska :)). Prva uzbrdica nije bila strašna, puni lijevi zavoj s malo blata prolazim uz malo proklizavanja te prilazim prvom većem usponu.

U slijedećem trenutku gledam samo vrh haube i nebo, nakon toga, hauba se spušta prema zemlji a ja (prema) sjećanju postavljam volan za zavoj koji slijedi, zatim dolazi nova uzbrdica koja izgleda kao zid.

Držim gas u podu (lock, isključen sustav protiv proklizavanja) i samo razmišljam o tome da mi Duster ne „crkne“ jer ću inače biti u velikim problemima, na ovom usponu me kočnice i gume neće zadržati.

Slijedi zavoj pod 90 stupnjeva uz bočni nagib od cca 22 stupnja. Na motoru bi ovo bila pjesma, što si brži to je manja frka ali u Dusteru je to ipak malo veći izazov pa opreznije prolazim pogtovo što nakon toga slijedi nizbrdica na kojoj je sreća da si vezan pojasom i da se odupireš gravitaciji držeći se za volan… kao da se spuštaš s četvrtog kata…po fasadi.

Nakon toga dolazi par manjih uspona, polu blatnih zavoja kroz koje prolazim manje više jednostavno. Te dolazim do zadnjeg, velikog spusta. Odlučio sam uključiti opciju „hill assist“ gdje Duster sam balansira kočenje te doista sigurno spušta automobil u podnožje brda.

Stao sam, živ sam, nisam se prevrnuo, ne plaćam napacano meso za roštilj i najvažnije od svega Duster je u jednom komadu. Mudraci šute…za sada

Ukratko, atraktivno, uzbudljivo i solidno respektabilno što su potvrdili i moji off-road manijaci. Istina, pomoglo mi je što je staza bila suha (bez blata) i što sam izbjegao dva oštra prelaza na stazi da ne otrgnem dio podvozja koji bi sigurno zapeo obzirom na međuosovinski razmak i visinu karoserije od tla.

Nakon avanture po stazi slijedio je start ubrzanja sa startne rampe (ipak smo djeca u duši) gdje sam ih naravno „naprao“ kao balavce. „Pedal to the metal bitches…“



Idemo u šumu, jer tamo je Medo (nadam se da nije)

Vožnja po šumi je bila priča za sebe. Vožnja između drveća, prijelazi preko šumskih potoka, dabrove brane, oštar panj ili kamen, 10 cm lijevo ili desno znači probušenu gumu, otrgnuti kotač ili blato do koljena (ok, imao sam gumene čizme).

Što smo išli dublje u šumu, to sam bio sigurniji da ovako nešto nije za preporučiti avanturistima bez iskustva, te da je baš super što imam iskusne vodiče koji se ne ljute na mene što sam im pun emotivnog naboja na motocross stazi nekoliko put pokazao srednji prst te onako usput rekao da su stari i onemoćali.

Naime, šumski putevi kroz koje se Duster probijao su na momente bili toliko uski i blatnjavi te da su se kojim slučajem moji vodiči izmaknuli samo 50 metara, osjećao bih se kao Ivica i Marica. Možda čak i gore jer su oni barem nabasali na kuću od slatkiša a u ovoj šumi nije bilo niti signala za mobitel.

Prolazeći kroz usjek usahnule rijeke razmišljao sam kako je vinč za izvlačenje baš iz raja izašao

Naime, cijelim putem sam slušao o prijelazu kroz solidno dubok potok kamenog i muljevitog dna koji bi mogao biti ozbiljna prepreka za našu malu avanturu. Kad smo napokon došli do njega, ispostavilo se da uz malo proklizavanja i zanošenja nije bilo većih problema te da je voda komotno mogla biti i pola metra dublja. Ali eto, što ja mogu kad nije J

Nakon izlaska iz šume, prokrčeni van šumski putevi su izgledali kao autoput a traktorski kolotrazi kao manje prepreke.

Nakon svega smo se dočepali civilizacije (asfalta), krećemo prema Zagrebu. Puna blata, zašpricana od podvozja do krova, naša Dacija nije bila za “metropolu“ ali 4 žetona (20 KN) i nešto vremena dovoljno je da u samposlužnoj autopraonici uklonite svaki trag avanture koju je testni DUSTER prošao, i da se bez srama (blatnjavog terenca) uklopi u urbani okoliš



Nova/stara DACIA DUSTER 1.5 dCi se već dulje vrijeme vozi/vrti na cestama.

Skromnog izgleda i prihvatljive cijene ugurala se je u SUV segment sa porukom, nisam šminka sa pedigreom ali sam pouzdana, kvalitetna i ne zaustavljiva.

Model za 2018-u je ispravio praktički sve mane prijašnjeg Dustera što znači da je uz doista dobre offroad karakteristike sada oplemenjen i sasvim pristojnim cestovnim karakteristikama.

1.5 dci motor s 115 KS i 260 Nm okretnog momenta ubrzava do sttke nešto ispod 13 sekundi a uz malo vremena hvata i maksimalnih 169 km/h. „Autoputne“ brzine mu ne predstavljaju nikakav problem a veselje nastaje svaki puta kada dođete na pumpu i otkrijete da vam je prosječna potrošnja ispod 6 litara.

Kada tome pridodate prtljažnjik  od 443 litre, činjenicu da uvijek na raspolaganju imate 4×4 pogon, odličnu preglednost, smanjenu buku i povišenu (preglednu) vozačku poziciju uz prihvatljivu cijenu, jasno je zašto će Duster i dalje biti jedan od prodavanijih modela na tržištu. Čak i kada je prenakrcan opremom (kao što je bio naš testni model) pa mu cijena završava na 164.000 kn

Osobno iskustvo je da je DUSTER izdržljiv i pouzdan kao Magarac (Tovar).

Primjerci koje smo vozili tijekom prošlih godina bez problema voze, vuku (prikolice, plovila, poljoprivredne alate), ne “troše“ ulje i vodu (antifriz) te se ne kvare. Pouzdani su bez obzira na buku ispod haube koju proizvodi provjereni 1.5 dCi agregat, podvozje i elektronika (NISSAN) odrađuju i naj teže terenske zadaće, a nakon toga se bez problema udobno i komforno vozite brzinom od 130 km/h kao u svakom “običnom“ osobnom automobilu.


Pogledaj galeriju

Test Dacia Duster 1.5 dCi 4WD

Povratak na vrhpointer
Zatvori X